O meni

Prof. Ivan Modrušan

Rođen sam u Zagrebu 30. 06. 1954. Nakon završene srednje škole (danas se opet zove 2. gimnazija, u vrijeme kad sam je pohađao zvala se gimnazija braće Ribar u Križanićevoj ulici), upisao sam studij psihologije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i diplomirao u siječnju 1981.

Prvo radno mjesto mi je bilo u Centru za socijalni rad u Velikoj Gorici, gdje sam radio na raznim poslovima tipičnim za tu djelatnost (sudjelovanje u postupku mirenja ili razvoda bračnih drugova, reguliranju kontakata djece sa roditeljima nakon razvoda, savjetovanju svih vrsta klijenata koji se javljaju u toj vrsti poslova). Budući sam bio mlad i dovoljno zainteresiran da isprobam u praksi stečeno znanje i neke svoje ideje rado sam prihvaćao pozive socijalnih radnika da se uključim i u sve ostale radne zadatke usmjerene na pomoć osobama koje su u stanju neke socijalne potrebe ili teškoće (organizaciju klubova liječenih alkoholočara, provođenje nekih zanimljivih istraživanja i organiziranje brige za stare i nemoćne osobe, općenito, pojavio se niz poslova koje je trebalo obaviti da bi se socijalna zaštita od administrativne službe koja je uvijek na zadnjem mjestu, negdje na kraju reda uredskih prostorija u općini pretvorila u stručnu službu koja stvarno može pomoći ljudima u nevolji).

Meni osobno je odmah od početka najzanimljiviji dio bio savjetovanje i psihoterapija, tako da sam se uključio u edukaciju iz Transakcione Analize koju je u organizaciji Odjela za psihijatriju na KBC Rebru počela provoditi, tada gospođica, Tijana Kosanović. I danas vidim da je ta teorija i metoda zasnovana na analizi interpersonalne komunikacije veoma pogodna za sve oblike tretmana partnerskih odnosa, kao i svih ostalih odnosa koji se pojavljuju u grupama ljudi, bilo na poslu ili u zajednici bilo koje druge vrste.

Nakon Centra za socijalni rad Velike Gorice prešao sam u Centar za socijalni rad općine Centar. Za mene kao dečka, pa onda momka, odraslog u centru grada to je bilo dobrodošla promjena (iako i danas na neki način mislim da mi je od svih radnih mjesta koja sam iskusio kroz proteklo vrijeme, prigradska općina Velika Gorica sa svojom mješavinom gradskih i seoskih ljudi ostala najsimpatičnija u sjećanju na vrijeme kad sam radio u društvenim službama).

Do sredine1984. sam se već osjećao dovoljno sigurnim u sebe da prihvatim poziv prijatelja da dođem u Padovu u Italiji i njemu pomognem u njegovom poslu (koji nije imao veze sa psihologijom), što je meni omogućio da se uključim nekako u edukaciju iz Autogenog Treninga na Institutu za AT u Padovi. I danas u psihoterapiji najradije koristim tehnike i metode Autogenog treninga kad su u pitanju jaki strahovi, koji kod nekih osoba narastu do nivoa panike, odnosno javljaju se razne psihosomatske tegobe (poteškoće sa tlakom, lupanje srca, razne probavne smetnje, psihomotorni nemir svih vrsta, glavobolje i slično). Sugestivne i autosugestivne metode očito dobro pomažu da osoba povrati samokontrolu i ponovo stekne samopouzdanje u stresnim situacijama.

Naravno da mi je, osim struke u kojoj sam želio napredovati i sam život u prelijepoj Italiji također bio dobrodošla promjena i ozbiljno sam razmišljao o tome da nekako završim tamo i studij psihologije i počnem lagodnije živjeti od svog posla kad prođe cijeli postupak dobivanja radne dozvole i svega ostalog što ide uz to. Na žalost, neki obiteljski razlozi su htjeli drugačije, tako da sam se vratio u Zagreb u počeo ponovo raditi u Centru za socijalni rad općine Črnomerec.

U tom Centru za socijalni rad sam od 1986. do kasne jeseni 1991. radio više nego prije sa djecom i mladima (briga o djeci bez roditelja, djeci sa teškoćama u razvoju, djecom i mladima koji imaju poteškoća u prilagodbi na školu ili poteškoće u učenju, iskazuju poremećaje u ponašanju ili delinkventno ponašanje ili sklonost nasilju).

Naravno i osobna edukacija je i dalje bila bitna tako da sam iskoristio priliku da pohađam seminar iz hipnoterapije koji je vodio amerikanac Graham Barnes (tada je već živio u Stockholmu, tako da mu je valjda bilo zanimljivije raditi u Europi nego u Americi). Nakon hipnoterapije nastavila se edukacija iz, kao je Graham to nazvao, kibernetike psihoterapije koju je organiziralo Zagrebačko sveučilište, Fakultet za medicinu, Hrvatska psihijatrijska udruga i Odsjek za psihijatriju KBC Rebro.

Do tada sam stekao dovoljno iskustva i samopouzdanja da se zajedno sa nekoliko dragih kolega organiziram kao edukator, tako da i mi sami možemo provoditi edukativne seminare za djelatnike socijalne zaštite iz cijele Hrvatske koji rade u raznim ustanovama, domovima i ostalim službama tog tipa. Da nije započeo domovinski rat vjerojatno je da bi u narednih nekoliko godina socijala zaštita stvarno i postala, kako sam se nadao, dobro organizirana stručna služba. Na žalost, upravo suprotno tome, sve je opet vraćeno tamo gdje je bilo deset godina ranije i promjenilo se ime tako da se danas kaže socijalna skrb.

Od kasne jeseni 1991. do kraja ljeta 1992 sam bio u Hrvatskoj vojsci i može se reći da imam osobno iskustvo ratovanja, ako se to može smatrati pozitivnim iskustvom.

Biti djelatnik u Centru za socijalni rad ranih devedesetih mi nije više toliko odgovaralo kao osamdesetih, tako da sam slijedećih nekoliko godina bio voditelj osnovne škole za slijepu i slabovidnu djecu. Rad sa hendikepiranom djecom je očito mnogo teži i manje zahvalan od rada sa djecom koja na moraju savladavati tako teške izazove tako da sam sa određenim osjećajem olakšanja odlučio zamijeniti brigu o stotinjak djece, dvadeset trideset učitelja i stručnih suradnika, desetak medicinskih sestara i ostalog osoblja te meni i danas drage ustanove, za slobodu i neizvjesnost privatnog psihološkog savjetovališta i psihoterapijske ordinacije.

Od ljeta 1997. do danas se bavim isključivo tom djelatnošću.

Ovaj životopis vjerojatno ne bi bio potpun da na kraju ne spomenem dragog kolegu, prijatelja i partnera u mnogim projektima, doktora Vanju Jelića, u čijoj privatnoj psihijatrijskoj ordinaciji sam stekao mnogo neprocjenjivog iskustva. Rado se sjećam bezbrojnih sati u kojima smo razgovarali o zanimljivim stvarima koje se događaju u ovoj struci i što je možda najvažnije od svega, kako izgraditi vlastiti pristup klijentima i kako se poslužiti svim tim teorijama i metodama koje su osmislili važniji i pametniji ljudi od nas a pritom ne dozvoliti da te zarobi bilo koja teorija ili metoda sama po sebi.